Proces – Franc Kafka
април 20, 2020
Romeo i Julija – Vilijam Šekspir
мај 1, 2020

„Druže, slušajte šta ću vam reći: možda je broj pogrešan, ali ste dobili onoga koga tražite…“ – Ilija Čvorović

Ilije Čvorovića je skoro četrdeset godina, od kako je 1983. godine „Balkanski špijun“ imao premijeru na sceni Zvezdara teatra, upisano u galeriju velikih likova srpske drame, pa i u korpus rado ponavljanih citata na prostoru bivše Jugoslavije, od kojih je znatan broj ispisao Duško Kovačević, pronicljivo posmatrajući stvarnost u svoj njenoj raskošnoj grotesknosti; koristeći gorko-suvi i subverzivni humor da bi uhvatio suštinu svakodnevice.
U određivanju nekih konstanti života ljudi u socijalističkoj Jugoslaviji, Kovačević se ne libi da ogoli ideološki fanatizam, bahatost, bezobzirnost i neverovatne, patološke i neizlečive ljudske gluposti. „Balkanski špijun“ je priča o političkoj paranoji i ludilu, koja počinje bezopasnim humorom da bi se završila mračnom tiradom u slavu Staljina.
Duboka tragedija čoveka otrovanog i uništenog ideologijom raskrinkava stvarnost da bi pokazala kako žrtva nasilja postaje nosilac nasilja u društvu. Kovačevićeva sklonost karikaturalnim izobličenjima proizvodi efekte koji su podjednako komični i zastrašujući.
Napisan na početku političke i ekonomske krize koja je pogodila Jugoslaviju, ovaj neizmerno uspešan dramski komad ne samo da istražuje teme savremene politike i društvenih pitanja, već nudi i detaljan uvid u mentalno stanje uma pojedinca stvorenog takvim sistemom.
Naizgled miran porodični život Ilije Čvorovića, bivšeg kažnjenika sa Golog otoka, biva izbačen iz ravnoteže dolaskom Petra Markova Jakovljevića, njegovog povučenog podstanara, za koga glavni lik smatra da je špijun neke od zemalja Zapadnog bloka.
Kako se zaplet razvija, paranoja, strah i mržnja glavog junaka šire se na sve likove, zauvek razbijajući njihove živote i međusobne odnose. Pred kraj predstave, Kovačević transformira lik Danice koja utelovljuje patrijarhalnu, povučenu i jednostavnu ženu s početka drame, u Ilijinog ostrašćenog saborca. Njegov brat blizanac Đura, i sam bivši Golootočanin, pridružuje se lovu. Kovačevićev glavni junak ima samo jedan smisao u životu: da spase državu i uhvati „opasnog neprijatelja“. Napušta posao, zadužuje se, špijunira ljude, smišlja priče, umišlja stvari i izjavljuje da je jedina tačna percepcija stvarnosti njegova, i nijedna druga. Sonja (Ilijina ćerka) shvata šta se dešava, ali je nemoćna da išta promeni. Konačno, ispostavlja se da je misteriozni stanar u stvari bezazlena osoba, dok njegov gazda, doživljavajući srčani udar, ostavljen sam, rasturene porodice, tone sve dublje u sopstvene zablude koje su ga odvele u propast.
Tema drame izgleda uznemirujuće. Međutim, komičnost „Balkanskog špijuna“ proizlazi iz nespojivosti Ilijine percepcije stvarnosti i stvarnih razloga koji iza nje stoje. Zakupac nije tajni agent. Vratio se u zemlju, nakon dve decenije boravka u inostranstvu, a novac koji je zaradio želi da uloži u otvaranje krojačke radnje. U međuvremenu, suočava se i sa svim problemima s kojima se susreću ljudi u svakodnevnom životu, pa i sam Čvorović (poput birokratije, korupcije, nezaposlenosti). Kroz niz detalja, Kovačević retko pušta svoje čitaoce/publiku da izgubi iz vida empirijsku stvarnost – Đura dolazi u posetu, donoseći kafu i toaletni papir zbog nestašice takve robe široke potrošnje; tek posle pet godina, Sonja uspeva da nađe posao; Ilija se zbog nestašice lekova u apotekama, ne može domoći nitroglicerina, a zakupac se mora nositi sa premoćnom birokratskom mašinerijom.
Kontrastom realističnog prosedea koji Kovačević koristi da oslika svoje likove, i grotesknog tona njihovih života omogućava publici da održi distancu od teme predstave. Da nije do preterivanja, hiperbole, ironične travestije i neočekivanih preokreta, „Balkanski špijun“ ne bi bio ništa više od priče o tragičnoj sudbini pojedinca u
totalitarnom režimu.
Kovačević besprekorno upravlja dramskom radnjom, od postavke, preko sukoba (podstanarev dolazak), vrhunca (koji dokazuje Ilijinu tezu da je „sve suprotno od onoga što izgleda da jeste“), peripetije (Sonjina „Rasprava o ocu“), do poslednjeg prizora („Saslušanje“). Vodeći tok priče do ivice katastrofe, ipak uspeva da je odvede u
neočekivani zaokret. Princip odlaganja, neočekivan, tragikomičan i apsurdan kraj drame, kao i osuđujući i ironični smeh, karakteristike su „Balkanskog špijuna“ koji garantuju da predstava definitivno ulazi u domen grotesknog realizma.
Predstava se završava bez osvešćivanja zabludelih likova, jer ne dolazi do prepoznavanja ili opšteg pomirenja toliko tipičnih za komedije.

Ekranizovan 1984. u legendarnim izvedbama Danila Bate Stojkovića, Mire Banjac, Zvonka Lepetića i Bore Todorovića, „Balkanski špijun“ i dalje sija pod svetlom crvene sijalice, na periferiji našeg balkanskog mentaliteta.

Dušan Kovačević

Savremeni Nušić, najznačajniji savremeni dramski pisac, srpski akademik, scenarista i pozorišni radnik, Dušan Kovačević rođen je u Mrđenovcu kod Šapca 1948. godine. Gimnaziju završava u Novom Sadu, a Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju 1973. u Beogradu, diplomiravši na Odseku za dramaturgiju.
Bavi se pisanjem filmskih scenarija, TV, radio i pozorišnih drama. Nagrađivan je brojnim nagradama –Velika zlatna arena u Puli, Sterijina nagrada, nagrada „Miloš Crnjanski“.
Autor je značajnih drama – „Maratonci trče počasni krug“, “Proleće u januaru”, “Radovan Treći”, “Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću”, “Limunacija”, “Svemirski zmaj”, “Sabirni centar”, “Drame”, “Balkanski špijun”, “Profesionalac”, “Doktor Šuster”, u kojima, brišući oštre žanrovske razlike, dolazi do preplitanja komedije karaktera, komedije naravi, farse i drame u užem smislu. Objavio je i jedan roman “Bila jednom jedna zemlja” (1995).